16. oktobar 2013.  Predsednik Republike Hrvatske Ivo Josipović

16. oktobar 2013. Predsednik Republike Hrvatske Ivo Josipović

Sreda, 16. oktobar 2013.

Sedma posebna sednica Narodne skupštine Republike Srbije u 2013. godini

Predsednik Narodne skupštine dr Nebojša Stefanović sazvao je Sedmu posebnu sednicu Narodne skupštine Republike Srbije u 2013. godini, za sredu, 16. oktobar 2013. godine, sa početkom u 17 časova.


Za ovu sednicu utvrđen je dnevni red:
1. Obraćanje Narodnoj skupštini gospodina Iva Josipovića, predsednika Republike Hrvatske.

(Sednica je počela u 17.10 sati. Sednicom predsedava dr Nebojša Stefanović, predsednik Narodne skupštine.)


PREDSEDNIK: Poštovane dame i gospodo, poštovani narodni poslanici, otvaram Sedmu posebnu sednicu Narodne skupštine Republike Srbije u 2013. godini.
Kao što vam je poznato, ovu posebnu sednicu sazvao sam da bi se Narodnoj skupštini obratio predsednik Republike Hrvatske, Njegova ekselencija gospodin Ivo Josipović.
Čast mi je da u ime narodnih poslanika i u svoje ime pozdravim Njegovu ekselenciju gospodina Ivu Josipovića, a pored njega pozdravljam i ostale članove delegacije Republike Hrvatske, kao i predstavnike diplomatskog kora koji prate današnju sednicu sa galerije Velike sale Doma Narodne skupštine.
Sada molim Njegovu ekselenciju gospodina Ivu Josipovića, predsednika Republike Hrvatske, da uzme reč.
IVO JOSIPOVIĆ: Poštovani gospodine predsjedniče Narodne skupštine Republike Srbije, poštovane gospođe i gospodo poslanici, vaše ekselencije veleposlanici, hvala vam na mogućnosti da se obratim Narodnoj skupštini Republike Srbije.
Iako je povijest odnosa Hrvata i Srba duga, prvi sam predsjednik Republike Hrvatske u povijesti koji ima čast obratiti se poslanicima Narodne skupštine. Sama ta činjenica govori da su odnosi između naše dvije države došli do točke konačnog sazrijevanja. To znači da smo demokratske zemlje koje imaju političku volju i odlučnost zatvoriti krug sukoba i otvoriti prostor za istinsko partnerstvo.


Svjestan odgovornost za svaku riječ koju ću ovdje izgovoriti, bit ću vrlo otvoren, bez fraza koje su uobičajene u sličnim prigodama. Želim govoriti kao političar svjestan odgovornosti koju svi mi nosimo za budućnost odnosa Hrvatske i Srbije, za budućnost naših zemalja.
Naša dva naroda i naše dvije države istodobno i veže i razdvaja kompleksna zajednička prošlost. U njoj su se izmenjivali periodi suradnje i periodi sukoba. Imali smo teških trenutaka koji su nas razdvajali, ali imali smo i perioda zajedničkih uspjeha i dobre suradnje.
Stalno se vraćajući na otvorena pitanja iz prošlosti bez da ih zatvaramo, gubimo osjećaj za realnost i osjećaj za perspektivu. Od prošlosti moramo učiti, ali uz svo dužno poštovanje prema prošlosti, naša obaveza je život danas i život sutra.
Da ponovim riječi pokojnog premijera Đinđića – život ne može da čeka. Naše države, naše građanke i građani moraju dočekati rješenje svih onih problema koji nas opterećuju u međusobnim odnosima. Moraju imati mogućnosti iskoristiti sve ono dobro što na obostranu korist možemo učiniti kroz suradnju.
Konačno, i najteže, potrebno je obnoviti međusobno povjerenje. Bez međusobnog povjerenja biće nemoguće riješiti istinski važna pitanja. To je izazov, jer između svega toga je istina koja je sigurno za mnoge u Srbiji različita od one koju mi znamo u Hrvatskoj. Toga treba biti svjestan i to treba jasno reći.
Kalvariju koju je Hrvatska prošla 90-ih pamtimo kao borbu za naš opstanak, slobodu i samostalnost. Sjećamo se slika porušenih gradova i sela, brojnih zločina i nesretnih sudbina. Među stradalnicima i ljudima nesretnih sudbina bilo je, svjesni smo, i puno naših sugrađana Srba.
Ako neke povijesne okolnosti različito cijenimo, u jednome moramo biti ujedinjeni. Moramo biti ujedinjeni u osudi svakog zločina, jer samo tako možemo budućim generacijama poslati poruku koja jamči da zločini nikada više neće biti ponovljeni ni sa jedne strane. Moram reći da suradnja koju imamo na planu progona počinitelja ratnih zločina ohrabruje.
Svi ozbiljni ljudi svjesni su da je našu generaciju dopalo da jednom zauvijek postavi odnos između Hrvatske i Srbije tako da on bude na dobro i jednih i drugih. To nije posao koji donosi trenutnu političku popularnost. Naprotiv, donosi rizik, često viku, negodovanje nekih grupa, podozrivost drugih, često puta i cinizam ljudi koji ne žele priznati da je dobro moguće i da može i mora biti jače od zla.
Osobno ne prihvaćam da nas naša teška povijest zauvijek čini neprijateljima ili barem stranama koje nikako ne mogu naći zajednički jezik. Ne prihvaćam beznađe, ne prihvaćam defetizam. To su sve izrazi straha, neznanja i nemoći, nedostatka vizije i samopouzdanja.
Ova generacija mora imat samopouzdanje. Nemamo pravo na izgovore i odlaganja posla koji se mora obaviti za dobrobit naših država i naroda. Tragični djelovi naše prošlosti povezuju nas na način koji nameće posebne obaveze. Oni koji ne budu mogli odgovoriti tom izazovu ubrzo će prestati biti važni na političkoj sceni.
Povijest moderne Evrope je povijest praštanja i strateške velikodušnosti. Nas su građani izabrali da probleme rješavamo, a ne da ih stvaramo. U ovom trenutku pred nama i našim vladama, pred našim društvima postoje dvije grupe otvorenih pitanja. Jedna su ona koja su posljedice rata i raspada bivše zajedničke države. Druga otvorena pitanja su zapravo neiskorištene mogućnosti i šanse koje su pred nama.
Naša prva obaveza i politička i ljudska je da poštujemo nevine žrtve. Treba bit dovoljno čovjek i razumjeti bol drugoga, pa i bol onih koji su do jučer bili neprijatelji. Koliko god neki kritizirali da su riječi nedovoljne ili nebitne, bitno je otići na mjesto stradanja nevinih i jasno izreći isprike. Najlakše je mrziti i imati predrasude. To je najjednostavnije i najsigurnije, nema propitivanja, nema sumnje u sebe, ali nema ni sadržaja. Nema ničega.
Za nas u Hrvatskoj najvažnije je pitanje saznanja sudbine nestalih. Još uvijek tražimo 1.689 ljudi, hrvatskih građana. Od toga 953 hrvatske i 736 srpske nacionalnosti. To je 1.689 obitelji koje ne mogu naći mir i dostojanstvo da mogu pokopati svoje najmilije. Mislim da je zajednički prioritet da taj problem riješimo što prije. Moram reći da zadnji trenuci suradnje na tom planu između naše dvije države zaista ohrabruju.
Drugi prioritet je da se svima koji su izbjegli osigura pravo na dom i pravo da odaberu gdje žele živjeti. To je pitanje ljudskog dostojanstva i za mene osobno izuzetno važno. Želim da vodimo iskrenu i poštenu brigu za izbjeglice i povratnike.
Danas više nema političkih ili sigurnosnih zapreka da se izbjegli Srbi vrate u Hrvatsku, a ni da se Hrvati iz Srbije vrate u svoje domove. Ali da bi se ljudi vratili, treba im osigurati stambeno zbrinjavanje, povrat imovine i posao. Mnogi su dobili tu priliku, mnogi je, nažalost, još čekaju. Naše im države moraju pomoći da tu priliku iskoriste i mi smo u Hrvatskoj svjesni te odgovornosti.
Raspad bivše države ostavio nam je i neriješene probleme sukcesije i granice. I jedno i drugo rješava se, po mom sudu, bespotrebno sporo i ja bih volio da naše vlade sa više odlučnosti uđu u rješavanje tih prijepora. Kao što treba brže rješavati brojna imovinska, statusna i ekonomska pitanja koja tište građane s obje strane granice, tako treba razmišljati i o budućnosti.
U Hrvatskoj smo puno učinili da građani ostvare svoja prava, ali nažalost posao nije dovršen. Ovdje ću se ponovo sresti s hrvatskim građanima i građankama srpske nacionalnosti koji su pod teretom rata napustili svoje domove. Ponoviću im da svi imaju pravo na povratak, da imaju pravo na imovinu i da su dobrodošli u Hrvatsku.
Trebamo voditi računa i o Srbima u Hrvatskoj i o Hrvatima u Srbiji. Oni su izuzetno važan dio ne samo naših društava nego i međusobnog razumijevanja. Ali nikako ne smijemo Hrvate i Srbe koji ne žive u svojoj matičnoj državi smatrat tek objektima naše brige. Oni su, osim dio svoje manjinske zajednice, i punopravni građani koji su tokom povijesti dali neizmjeran doprinos našim državama.
Dugačka je lista Srba koji su na polju znanosti, obrazovanja, kulture, gospodarstva, sporta i politike neizmjerno zadužili Hrvatsku. Siguran sam da i vi u Srbiji prepoznajete doprinos koji su Hrvati dali Srbiji. U obje države često ističemo kako imamo odlične propise kojima se štite manjinske zajednice, ali uvijek i nanovo vidimo kako nismo učinili dovoljno, da u stvarnosti još ima diskriminacije, nepoštivanja prava koja pripadaju manjinama, poticanja segregacije i mržnje.
Za međunacionalne odgovornosti, naravno, uvijek su odgovorne obje strane, ali svugdje i uvijek glavnu odgovornost za kvalitetu međunacionalnih odnosa u državi ima većinska zajednica. U Hrvatskoj su to Hrvati, u Srbiji Srbi.
Naša druga obaveza je da otvaramo i stvaramo mogućnosti za suradnju. Hrvatska i Srbija su neposredni susjedi, nužno države koje su usmjerene jedna na drugu. Naši građani trguju, putuju, stvaraju prijateljstva pa i obitelji. Izložbe, koncerti, knjige, akademska suradnja i znanstveni skupovi na kojima zajedno sudjelujemo povezuju nas i obogaćuju.
Hrvatsko gospodarstvo je u Srbiji uložilo 622 miliona eura, 16% od cjelokupnog ulaganja izvan Hrvatske. Srbija je Hrvatskoj deveti trgovinski partner u ukupnoj razmjeni, šesto najznačajnije izvozno i deseto najznačajnije uvozno tržište.
Samo u prvom kvartalu ove godine naša ukupna robna razmjena iznosila je 295 miliona eura. To su za naše zemlje ozbiljni brojevi, ali daleko od onoga što u gospodarskom smislu možemo postići u međusobnoj razmjeni i zajedničkim poslovima. Posebice, naša je perspektiva zajednički nastup na trećim tržištima.
Moramo ići napred. Hrvatska i Srbija ne smiju i ne mogu se iscrpljivati stalnim gledanjem unatrag, a posebno ne smijemo biti taoci onih ljudi ili grupa koji žive od sukoba i od njega profitiraju i finansijski i politički. Ne smijemo se iscrpljivati ni u nezrelim raspravama o liderstvu, tko je važniji, veći ili jači. To je potpuno besmisleno. Trebamo težiti partnerstvu u razvoju, partnerstvu u evropskim vrijednostima i partnerstvu u ljudskosti. Svi smo mi, na kraju krajeva, kraćeg trajanja i manje važnosti od naših naroda i država i trebamo im služiti s poštovanjem koje stvara kvalitetniji i smisleniji život.
U tom smislu želim čestitati srpskoj vladi na hrabrosti sa kojom se suočila s povijesnim izazovima i odlučnosti u odabiru evropskog puta. Treba imati snage sebe i svoj trenutačni politički interes odrediti dugoročnom interesu države. Vizija i snaga da se ona iznese su rijetke i skupe vrijednosti na političkom tržištu.
Odnos između naše dvije države i naša dva naroda je bitan i za cjelokupne odnose na jugoistoku Evrope. Ne mislim da je taj odnos presudan ili čak sudbinski, kako ga neki tumače, ali jeste iznimno važan u stvaranju opće atmosfere suradnje. Imamo odgovornost i prema svojim susjedima u regiji i u Evropi.
Konačno, pitanje Evrope. I u hrvatskom i u srpskom javnom prostoru riječi Evropa i evropske integracije se dnevno spominju tisuće puta. Fraze da idemo u Evropu ili da smo se vratili Evropi ne znače puno. Puno znače vrijednosti koje prihvaćamo s Evropom. Narodi u ovoj regiji pojam Evrope trebaju doživljavati kao put unutarnjih propitivanja i reformi, modernizacije i prilagodbe novim uvjetima. Ovaj dio Evrope zaslužuje znatno više samosvjesti i vjere u svoje kapacitete i znanja. Zahtjeva međutim, tu mislim naravno na sve naše zemlje, uključivši i Hrvatsku, puno više discipline, fokusa, strateškog razmišljanja i planiranja.
Hrvatska je nakon godina napornog i zahtjevnog pregovaranja postala članica Evropske unije. Bilo je teško, ali se isplatilo. Unatoč sadašnjim ekonomskim teškoćama, siguran sam da je Hrvatska kroz proces pregovora postala bolje društvo. I vas čeka veliki napor pri ostvarenju evropskim ambicija. Želim još jednom ponoviti da će Hrvatska i Srbiji i svim svojim susjedima pomoći koliko budu tražili i koliko god mi budemo mogli dati. Standardi su jasni. Moraju ih ispunjavati svi podjednako, ali mora postojati i posvećenost Evropske unije procesu proširenja na pošten i transparentan način.
U tom smislu, zemlje u ovoj regiji se trebaju znatno više i same pobrinuti za svoje zajedničke interese. Potrebna je znatno jača fokusiranost na konkretne projekte, posebno projekte strateške infrastrukture, jačanja gospodarstva, zajedničkog nastupa na trećim tržištima, uopće stvaranja uvjeta za modernu i konkurentnu ekonomiju. Kao što treba jasno reći da mi nemamo drugog izbora osim suradnje, tako treba reći, i nadam se da je to zajednička želja, da smo toj suradnji iskreno posvećeni.
Trebamo stalno sebi postavljati nove, zahtjevnije ciljeve, stalno i uporno otvarati nove mogućnosti. Kad sam ja bio mlad, vlakom se iz Zagreba za Beograd putovalo četiri sata. Danas to putovanje istim vlakom traje sedam sati i to govori koji smo nazadak učinili. U Evropi se takve razdaljine prelaze za sat i po. Izgubili smo dvije generacije napretka i sada to moramo nadoknaditi.
Borimo se, naravno, za svoje interese, ali poštujemo jedni druge. Dužni smo to partnerima u regiji, Evropi i svijetu. Dužni smo generacijama koje dolaze. Prije svega, dužni smo to sebi, svojim narodima i svojim državama. Hvala vam lijepa. (Aplauz.)
PREDSEDNIK: Zahvaljujem njegovoj ekselenciji gospodinu Ivu Josipoviću.
Zaključujem Sedmu posebnu sednicu Narodne skupštine Republike Srbije u 2013. godini. Hvala vam.
(Sednica je završena u 17.25 sati.)



Video (1)

Sreda, 16. oktobar 2013. | Sedma posebna sednica Narodne skupštine Republike Srbije u 2013. godini 16.10.2013.



Prethodni mesec Sledeći mesec
P U S Č P S N
29 30 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31 1 2